Licitacija jeftinih vladinih automobila

Može li svatko kupiti automobil ispod tržišne vrijednosti

Otkako je Telegram prije nekoliko dana objavio da se sprema velika aukcija vozila u državnom vlasništvu, bio sam malo zaintrigiran tim procesom; od pregleda automobila do licitacije. Zagnjavio sam fotourednika Vjekoslava Skledara da dođe sa mnom i da vidimo kako izgleda kupovina državnih automobila na aukciji u Hrvatskoj. Ovo je naša mala reportaža.

1. dan. Pregled automobila

Auti se nalaze u TRCZ-u u Donjoj Zelini pa trebamo krenuti malo ranije. Malo smo se preračunali pa smo stigli u Donju Zelinu pola sata prije početka razgledavanja automobila. Vrata skladišta (pišemo skladište, ali je to samo šljunčano parkiralište na otvorenom) su zatvorena, nema nikoga u blizini, kiša pada. Jednoglasno je usvojen prijedlog da odemo u najbliži kafić na drugu jutarnju kavu.

U kafiću nam se pruža prva prilika za razgovor s potencijalnim kupcima. Josip i Mario pokreću svoj privatni posao pa su došli razgledati automobil koji će im pomoći u tome, a poveli su i dežurnog mehaničara Alana. S njima smo proveli ugodnih pola sata razgovora.

Dečki su nam ispričali da žele kupiti neko dostavno vozilo i da su već pribilježili nekoliko potencijalnih kandidata. Ovo im je prvo sudjelovanje u aukciji i zapravo nisu sigurni što sve mogu očekivati. Alan je svjestan da u ponudi ima dobrih automobila ispod cijene, ali da se može naletjeti na auto koji dobro izgleda, a zapravo je u potpunom raspadu. U tijeku razgovora sva trojica naglašavaju koliko je bitno moći isprobati automobil; upaliti motor, provjeriti unutrašnjost i slično.

U ugodnom razgovoru nam je tih pola sata nabrzinu prošlo i već je trebalo krenuti razgledavati automobile. Automobila stvarno ima svakakvih; od razlupanih do (naizgled) savršenih. Ono što se gotovo odmah može zamijetiti je razlika između profesionalaca i amatera. Profesionalci su oni koji znaju svaki detalj o gotovo svakom automobilu kojeg planiraju jeftino kupiti i poslije prodati, a amateri su oni koji su došli pogledati jedan ili dva automobila za osobnu upotrebu, kao što su dečki s kojima smo razgovarali uz kavu.

Profesionalci svaki automobil detaljno pregledavaju i najčešće se kreću u paru ili manjim skupinama od 3 do 4 osobe. Oni znaju sve o svakom automobilu (i motociklu), a ni kiša ih ne spriječava da detaljno razgledaju aute. Pravilo TRCZ-a je da se auti ne mogu otključati niti upaliti, već ono što vidite izvana ili uspijete proviriti kroz prozor su sve informacije koje možete dobiti.

Zanimljivo je bilo da je praktički svako prijevozno sredstvo imalo jednog profesionalca koji je ga je razgledavao, pa čak i one skupine od po 10 mopeda koje su naši poštari koristili. Isto je bilo zanimljivo da su trojica razgledavala te mopede i dugo raspravljali o njima, a gotovo pola sata kasnije je ostao još jedan čovjek koji je nešto zapisivao o mopedima. Pokušao sam razgovarati s tim gospodinom, ali on me nabrzinu otpilio i nastavio bilježiti detalje.

Susreli smo i dečke s kojima smo bili na kavi i oni su nam samo kratko rekli da su razočarani zato što ne mogu malo bolje razgledati automobile.

2. dan. Aukcija

Aukcija se održavala u Centru kulture na Peščenici, koji ima 250 sjedećih mjesta i sva su bila zauzeta. Ljudi su sjedili na stolcima koji su bili postavljeni uz zidove, ali ni to nije bilo dovoljno. Po slobodnoj procjeni je u toj dvorani bilo tristotinjak osoba.

Razlika između amatera i profesionalaca je u ovom okruženju bila još više naglašena; profesionalci su imali spremne tablete i mobitele sa stranicom jednog popularnog internet oglasnika, imali su ispis svih automobila i svaki od njih je uplatio jamčevinu za licitaciju nekoliko automobila. Amateri su došli bez ikakvih papira zato što su već unaprijed odlučili za koji automobil će licitirati i koliko su spremni platiti za njega. Nije bilo potrebe da provjeravaju cijenu u oglasniku ili da izračunavaju porez kojeg će platiti prilikom kupnje automobila (što su profesionalci radili).

Dosta profesionalaca se međusobno poznaje i svakim trenutkom postaje očitije koliko su zapravo oni spremniji za aukciju. Oni znaju kolika je prodajna cijena skoro svakog automobila na aukciji, znaju otprilike do koje cijene im se isplati licitirati, koliki porez ih otprilike čeka; ukratko, ti ljudi žive od toga i to se vidi u njihovoj pripremljenosti.

Početak aukcije je bio neuzbudljiv, očekivali smo američki stil aukcije gdje će biti gotovo nemoguće razumjeti voditelja aukcija. Međutim, voditelj TRCZ-ove aukcije je bio savršeno razumljiv i jedino što je govorio je trenutno izlicitirana cijena. Jedina sličnost s američkim aukcijama je lupanje drvenim čekićem kojim se označava prodaja nekog predmeta.

Međutim, iako je sve naizgled monotono, uzbuđenja nije nedostajalo, barem onima koji su licitirali. Za neke automobile nije bilo niti jedne ponude, ali za neke je bilo pravo nadmetanje između nekoliko profesionalaca.

Primjerice, motor BMW R80 GS iz 1997. godine je imao početnu cijenu od 5.400 kuna. Cijena za koju se prodao je 36.200 kuna, a gospodin koji je sjedio pored nas, koji nije licitirao za taj motor, točno je znao gdje se nalazio u skladištu TRCZ-a. Nije nam bilo jasno zašto je taj motor postigao cijenu koja je bila toliko viša od početne, pa smo upitali Wikipediju koja nam je rekla da je taj tip motocikla nekoliko puta osvojio reli Paris-Dakar te da je jedan od najpopularnijih motora za avanturiste koji podjednako vole cestu i off-road. Nadmetanje je bilo stvarno uzbudljivo; u nekoliko navrata su ponuđači sami dizali cijenu za nekoliko tisuća kuna, pa je tako, dok je cijena bila 16.400 kuna, netko ponudio 20.000 kuna.

Josip i Mario, s kojima smo bili na kavi, na kraju su uspjeli kupiti automobil i mi im želimo svu sreću u njihovom budućem poslu. Međutim, nisu svi bili te sreće. Dvojica koji su stajali u blizini nas u jednom su trenutku samo otišli, a pri odlasku su komentirali: “Nas dvojica smo samo za te dvije Lade uplatili, a one su odmah otišle”. To znači da su njih dvojica uplatili jamčevinu za dvije Lade Nive Hrvatskih šuma i da su drugi kupci ponudili više nego što su oni bili spremni ponuditi. Tu se opet vidi nadmoć profesionalaca, koji imaju znatno veći proračun za kupovinu automobila.

Pri licitaciji automobila broj 73 opet se obistinilo ono što je moj bivši šef volio reći: “Svaka roba ima svoga kupca”. Naime, za 400 kuna je kupljen Golf iz 1999. godine. Golf je imao samo jednu manu, bio je spaljen. Da, dobro ste pročitali, netko je kupio spaljenog Golfa.

Na kraju smo se kratko raspitali što ljudi rade kad kupe onu skupinu od 10 mopeda Hrvatske pošte. Jedan gospodin nam je ispričao da ljudi koji to kupe vjerojatno već imaju nekoliko Tomosa te da u principu svaki od tih novih mopeda prolazi tri faze; prvo se iskoriste dijelovi sa svih mopeda kako bi se složili mopedi u voznom stanju, zatim se višak dijelova koristi za popravljanje drugih mopeda ili se ti dijelovi prodaju, a ako ima neki dio koji je stvarno neiskoristiv, on završi u starom željezu.

Zaključak ovog iskustva je da, ako niste spremni uložiti nekoliko dana u istraživanje svakog pojedinog automobila i još dodatno vrijeme za razgledavanje odabranih vozila, imate jako male šanse za kupovinu automobila ispod tržišne cijene, a to je ono čemu se nadaju skoro svi ljudi koji dođu na aukciju.